Godinama sam govorila “ne mogu.” Ne mogu više. Ne mogu sama. Ne mogu izdržati. A istina? Istina je bila da nisam smjela reći ono što sam stvarno mislila. NEĆU. Neću više vući. Neću više gutati. Neću više biti tegljačica u tuđim životima dok moj propada. Neću biti šerpas koji nosi sve na leđima i još se ispričava kad posustane. Trebalo mi je mnogo terapija da shvatim jednu stvar: “Ne mogu” te čini žrtvom. “Neću” te čini slobodnom. I ne, nije bilo lako. Nije bilo brzo. Nije bilo bez suza, bez straha, bez osjećaja krivice koji te pojede svaki put kad staviš sebe na prvo mjesto. Ali znaš šta je bilo još teže? Živjeti život u kojem svi imaju pravo na tvoje vrijeme, tvoju energiju, tvoje zdravlje — osim tebe same. Ako čitaš ovo i osjećaš knedlu u grlu — ovo je za tebe. Ako si umorna od nošenja — ovo je za tebe. Ako još ne smiješ reći “neću” — ovo je početak. Ne pitaj me kako znam. Znam jer sam bila ta žena. . . . 📌 Sačuvaj ovo za dan kada ti zatreba podsjetnik da tvoje “ne” nij...