Dao bih ja djetetu, ali neću njoj. Ovu rečenicu ste čuli. Možda ste je i sami izgovorili. Možda ste je čuli od oca, brata, prijatelja, komšije. I svaki put kad se izgovori — neko dijete negdje u pozadini čeka. Čeka da se odrasli dogovore. Čeka da prestanu koristiti njega kao oružje u ratu koji nije njegovo. Alimentacija na Balkanu odavno nije pitanje zakona. To je pitanje ega. Pitanje kontrole. Pitanje “neću da joj dam” — dok dijete raste, jede, oblači se i treba sve više, a dobija sve manje. 70% očeva ne plaća redovno alimentaciju. To nije statistika. To su djeca. Živa, stvarna djeca koja osjećaju svaki izostanak. Koja ne razumiju pregovore odraslih, ali savršeno razumiju prazan sto i obećanja koja nikad ne dođu. Ovaj karuzel nije napad na očeve. Ovo je ogledalo. Za sve koji su ikad izgovorili tu rečenicu i pomislili da kažnjavaju bivšu ženu — a zapravo su kažnjavali sopstveno dijete. Jer lako je biti otac na slici. Malo teže na uplatnici. Ako te ovo pogodilo — podijeli. Neko u ...