KAŽE — „SLUŽIM NARODU.” A VOZI AUTO KOJI NAROD NE MOŽE NI NA SLICI VIDJETI. Plata mu dva hiljade Evra. A kuća više od pola miliona. Sat na ruci skuplji od godišnje plate učitelja. I nikad niko ne postavi jedno jedino pitanje — odakle ti to? Kad se kandiduje, oblači stari sako. Sjeda u kafanu. Naručuje kafu. Govori „ja sam jedan od vas.” Rukuje se sa svima. Slika se sa bakama. Obećava puteve, bolnice, radna mjesta. A onda pobijedi. I nestane iz te kafane zauvijek. Njegova djeca idu u privatne škole. Tvoja djeca sjede u učionicama bez grijanja. Njegova porodica ide na spa vikende u inostranstvo. Tvoja porodica čeka u redu za ambulantu od šest ujutro. A živite u istoj državi. Pod istim nebom. Pod istim zakonima. Samo što ti zakone poštuješ — a on ih piše za sebe. On ne krade direktno. Ne mora. Zaposli firmu od brata. Sestru stavi u javno preduzeće. Ženi sin dobije stan od opštine. Sve uredno. Sve na papiru čisto. A svi znamo da je prljavo. Samo ćutimo. Jer smo se navikli. Jer nam j...