Bolnica ima 300 zaposlenih. 200 ne zna gdje je ulaz. I to nije šala. To je sistem u kojem živiš. Dok doktor ulazi u treću smjenu bez pauze, bez zamjene, bez ijednog “hvala” — neko na istom spratu dolazi jednom sedmično da potpiše papir, popije kafu i ode kući. Ista zgrada. Ista platna lista. Ali potpuno različiti životi. Zoveš ih uhljebima. Država ih zove zaposlenima. Imaju ugovor. Imaju poziciju. Imaju radno mjesto koje nikad nisu vidjeli — ali plata im stiže tačno na vrijeme. Svaki mjesec. Bez greške. Bez kašnjenja. A medicinska sestra koja radi noćne smjene? Ona čeka. Najgore od svega — svi znaju. Kolege znaju. Šefovi znaju. Pacijenti to osjete svaki put kad uđu u čekaonicu punu ljudi i hodnik prazan od osoblja. Ali niko ne progovara. Jer u ovom sistemu problem nikad nije onaj ko ne radi. Problem je onaj ko pita zašto. I onda ti kažu: nema para za nove doktore. Nema budžeta za opremu. Nema sredstava za lijekove. Ali za dvadeset pozicija bez funkcije, bez zadatka, bez ijednog d...