Avion pun doktora. Opština puna rođaka. Zemlja se prazni po planu. Svake godine ode jedan grad. Ne u ratu. Ne u katastrofi. U ponedjeljak ujutro. Sa dvije torbe i diplomom koja ovdje ne vrijedi ništa. Odlazak u Njemačku postao je naš najveći izvozni proizvod. Ne izvozimo robu. Izvozimo ljude. Doktore koje smo školovali. Inženjere koje smo čekali. Majstore kakvih više nema. Iseljavanje mladih niko ne zaustavlja. Jer nikome od onih koji odlučuju — ne smeta. Sposoban čovjek pita. Sposoban čovjek poredi. Sposoban čovjek vidi da je konkurs bio gotov prije nego što je objavljen. A ko vidi — taj smeta. Pa kad ode, svi odahnu. Jedno pitanje manje. Jedan konkurent manje za stolicu koja se nasljeđuje s koljena na koljeno. Odlazak najboljih nije kvar u sistemu. Odlazak najboljih JESTE sistem. A onda na televiziji zabrinuta lica pričaju o “odlivu mozgova” i “demografskoj katastrofi.” Pričaju to ljudi čija djeca studiraju u Beču. I dok oni pričaju, još jedan autobus kreće. Još ...