Na Balkanu možeš biti sve. Možeš biti bez posla. Bez plana. Bez nade. Bez dinara u džepu. I svi će reći — “jadan, baš mi ga je žao.” Dobiješ rame. Dobiješ riječi utjehe. Dobiješ kafu i savjet koji nisi tražio. Ali probaj da uspiješ. Probaj da kupiš auto. Da otvoriš firmu. Da izgradiš nešto od nule. Odjednom —rame nestane. Utjeha nestane. Ostane samo pitanje: “Odakle njemu?” Ne pitaju kako. Ne pitaju koliko je koštalo. Ne pitaju koliko noći nije spavao. Pitaju — ko mu je pomogao. Jer na Balkanu uspjeh bez veze ne postoji kao mogućnost. A najsmješnije je — za stranca kažemo “svaka čast.” Za svog kažemo “ma znam ja njega.” Isti rezultat. Ista žrtva. Ali jedan je daleko pa ne smeta. A drugi je blizu pa boli. Tuđi uspjeh ovdje nije inspiracija. Tuđi uspjeh je lična uvreda. Jer ako je on mogao — onda to znači da si i ti mogao. A nisi. I to boli više od bilo čijeg poraza. Lakše je reći “imao je vezu” nego sjesti i pogledati se u ogledalo i priznati — ja nisam ni pokušao. Ne...