Pitaš se gdje je nestao tvoj grad? Stoji na kraju ulice. Sa razbijenim prozorima. Nekad je tu radilo pola grada. Tri hiljade ljudi. Jedna plata svakog prvog. Jedan grad koji diše. A onda je došao papir. Na papiru je pisalo: “Restrukturiranje.” “Tranzicija.” Lijepe riječi. Za jednostavnu stvar. Neko je htio zgradu. A radnici su smetali. Procjena vrijednosti: jedan Evro. Pedeset godina rada. Mašine. Zemlja. Hale. Sve — jedan Evro. I niko nije pitao kako se to računa. Radnicima su rekli da bude bolje. Da dolazi investitor. Investitor je došao. Prodao mašine u staro željezo. A radnike poslao kući. S pozdravom. Otac koji je radio trideset godina sjedi kod kuće u deset ujutro. Ruke su navikle da rade. Otpremnine? Bilo je para za pet direktora. Nije bilo za tri hiljade radnika. Svi znaju ko je kupio. Znaš mu ime. Znaš na kom moru ljetuje. A fabrika trune. Ista fabrika koja je hranila grad. I nikad niko nije odgovarao. Nije bilo istrage. Nije bilo ni pitanja. Jer onaj ko bi ...