„Znam ja svoju mjeru.” Rekao je čovjek koji je opet zaspao u cipelama. Sedamsto dana. Toliko prosječan čovjek provede u mamurluku. Ne u bolnici. Ne na rehabilitaciji. U stanju u kojem je prisutan ali beskoristan. Živ ali ugašen. Dvije godine života potrošene na čekanje da prođe. I svaki put ista priča. Nikad više. Do petka. Petak dođe i tijelo samo zna put. Još samo jednu. I ta jedna uvijek ima prijatelje. A onda ponedjeljak. Umor. Loš fokus. Nervoza. I umjesto da pogledaš u čašu od subote, kažeš sebi da je to starost. Da je to posao. Da je to normalno. Nije normalno. To je račun za vikend koji se ne sjećaš. Najgore je što niko neće da ti kaže. Jer svi rade isto. Jer je alkohol jedina stvar za koju se pravdaš ako je ne koristiš. Jer je „samo jedno piće” postalo nacionalni sport. Slajd 7 ćeš pročitati i dugo gledati u njega. Jer opisuje tačno ono što nećeš da priznaš sebi. Ne radi se o tome da nikad ne piješ. Radi se o tome da prestaneš lagati sebe da kontrolišeš nešto što te...