KO IMA — ŠUTI. KO NEMA — POKAZUJE. Nije ovo priča o parama. Ovo je priča o dvije vrste ljudi. Obje poznaješ. Jednog čuješ čim uđe. Šta je kupio. Koga zna. Koliko je platio. Cijenu kaže sam, niko ga nije pitao. Drugog primijetiš tek poslije godina. Pita. Sluša. Plati račun dok niko ne gleda. I tek tad shvatiš ko je stvarno imao. Bogatstvo se ne prepoznaje po izlogu. Bogatstvo se prepoznaje po tome što nema potrebu da se dokazuje. Ko ima — nema potrebu. Ko nema — ima samo potrebu. Na Balkanu smo naučili jedan jezik: „Vidi šta on ima.” Iz te jedne rečenice nastane cijeli način života. Dokazivanje. Prikazivanje. Sat kao rečenica. Auto kao rečenica. Kuća kao rečenica. Drugih riječi nema. Nemaština u džepu prođe. Nemaština u glavi — ne. Skromnost ovdje zovu „nema ništa”. A skromnost je često jedini pravi dokaz da neko ima. Karakter se ne vidi u onome što se pokazuje. Karakter se vidi u tišini. U dobroti. U tome što ne otima. U tome što ne sili. Kod šestog slajda ćeš stati. I znat ćeš t...