TEBE JE ČUVAO KOMŠILUK. TVOJE DIJETE — APLIKACIJA. Nije ovo priča o nostalgiji. Ovo je priča o komšiluku na Balkanu i o cijeni mira. Komšiluk je mogao sve. Da te prekine u igri i pošalje u prodavnicu. Bez prigovora. „Hajmo, djeco, razlaz.” I razlaz je bio. Komšiluk je znao sve. Preplivao Drinu — viđen, prijavljen. Zapališ cigaretu — baciš je čim naiđe neko iz komšiluka. Komšiluk je bio mora. Ista ta ulica: u svaku kuću ulaziš bez poziva. Kao kod svoje. Ručaš ako si gladan. Piješ ako si žedan. Tu si — ako kod tebe nema nikog. Komšiluk je bio spas. Ista što te gledala kroz zavjesu — znala je kad si sam kod kuće. Komšiluk te uhodio. Komšiluk te čuvao. Ko te gleda — taj te i vidi. Onda smo navukli zavjese. Zove se: privatnost. Dijete sad čuva aplikacija. Zna gdje je. Ne zna ko je. Tačka na mapi ne stavlja tanjir. Uhođenje smo ukinuli. Čuvanje je otišlo s njim. Isti paket. Šta mi danas znamo o djeci iz komšiluka. Ime — možda. Danas te ni komšija ne zna. A ti — ni njegovo dijete. Djec...