DOK IMAŠ — „BRATE”. KAD PADNEŠ — NIKO. Ovo nije pjesma. Ovo je dno. I na dnu se na Balkanu sazna ko je ko. Zovu se prijatelji. Brat. Kum. Moj čovjek. Na dnu dobiju pravo ime: publika. Tu su dok traje predstava. Ugase se svjetla — sala prazna. Jednom si dao sve. Godine. Pare. Sebe. Drugom si jednom platio kafu. Padneš. Prvi: pročitano, bez odgovora. Drugi dođe s punom kesom, ne pita ništa, sjedne. Isti ti. Isto dno. Različiti ljudi. Dok imaš, telefon zvoni sam. „Brate, možeš li...” Onda padneš. Telefon promijeni smjer. Sad zoveš ti. Govorna pošta. Niko nije rekao „odlazim”. Samo su prestali da se javljaju. Kad kažeš naglas „nestao je kad mi je trebao” — problem postaješ ti. Onaj ko je otišao dobije razumijevanje. Onaj ko je ostao sam — savjet da šuti. Nije ovo jedan čovjek. Ovo je sistem. Ortak dijeli dobit, dug ne. Rođak zna tvoj sto, tvoj broj ne. Ista priča. Drugo ime. Isti kraj. Izdaja ne dolazi od neprijatelja. Dolazi od onog kome si dao život svoj. „Računaj na mene.” Računa...