„ISTI SI OTAC.” A NIKAD SE NISU SRELI. Nije ovo priča o jednom djetetu. Ovo je priča o svima koji su na Balkanu rasli bez oca. Dijete stoji pred slikom. Čovjek na slici se smije. Dijete se smije isto. To je sve što imaju zajedno. Jedna slika. Isti osmijeh. Nijedan dan. Ljudi imaju utjehu: „Ne može ti faliti ono što nisi imao.” Može. Ko oca izgubi — ima uspomene. Ovo dijete nema šta ni da zaboravi. Zna riječ „tata”. Nema kome da je kaže. Dijete oca ne pamti. Dijete ga sastavlja. Tri slike iz ladice. Majčine dvije rečenice. Komšijino: „Isti hod.” Pa stane pred ogledalo. Jedino mjesto gdje ga može sresti. Ne možeš pobjeći od čovjeka čije lice nosiš. U kući se o ocu šuti. „Da ne boli.” Dijete jednom pita. Majka zaplače. Dijete više ne pita. Ima sedam godina i već čuva majku od vlastitog pitanja. Nekom ga je uzeo rat. Nekom cesta. Nekom bolest. Neko je samo otišao. Razlog se razlikuje. Praznina je ista. U svakoj porodici. U svakoj ulici. A sistem pita cijeli život: „Ime oca?” Niko ne...