„MISLILA SAM, DRUGA SI KUĆA.” Nije ovo priča o kući. Ovo je priča o nasljedstvu na Balkanu. I o kćerki koju porodica nikad nije ni upisala. Ovo nam je napisala jedna od vas. To ne govori svekrva. To govori majka. Uz kafu. Bez ljutnje. „Nisam ni razmišljala da bi tebi nešto trebalo pripasti.” Zakon kćerku zove: nasljednica. Isto kao brata. Kuća je zove: „druga kuća”. „Tuđa večera.” „Ima ona svoje.” Na papiru — dijete. Za stolom — gost. Njemu govore: „Ovo će biti tvoje.” Njoj: „Ti ćeš se udati.” On raste u svojoj kući. Ona raste u njegovoj. Niko ništa ne odlučuje. „Podrazumijeva se.” Zakon kaže: djeca dijele jednako. Zato se kuća prepiše za života. Sin naslijedi kuću. Kćerka naslijedi rečenicu. Jedno pitanje o nasljedstvu — i sve je drugačije. Do juče kćerka. Od danas prijetnja. Ne traži kuću. Traži da je ubroje u djecu. „Šta će selo reći.” „Obrukaćeš porodicu.” Bruka nije što je kćerka ostala bez ičega. Bruka je što je to rekla naglas. U rodnoj kući: „Druga si kuća.” U muževoj: ...