SIN SE ODGAJA. KĆERKA SE SPREMA. Nije ovo priča o miljeniku. Ovo je priča o odgoju na Balkanu. Ista kuća. Isti roditelji. Dvoje djece. Njemu se tanjir donosi. Ona ga nosi. Porodica kaže: „Mi djecu ne dijelimo.“ I ne laže. Ljubav je ista. Posao nije. Narod to kaže kraće: „Kćerka je tuđa večera.“ Subota veče. Ista vrata. Kćerka ulazi u deset i pet. „Šta će reći komšije?“ Sin ulazi u dva. „Muško je.“ Majka ustaje. Podgrije mu večeru. Njoj saslušanje. Njemu večera. Niko to ne odluči. Ide rečenicu po rečenicu. „Ustani, donesi bratu vode.“ „Nek‘ se uči. Trebaće joj.“ Kuhinja je učionica. Ručak je čas. To je odgoj. Njega uče da traži. Nju uče da ne smeta. Njega odgajaju. Nju spremaju. Da sprema. Ona sa petnaest zna kako ko pije kafu. On sa trideset ne zna gdje stoji šećer. Njemu će trebati žena. Ne zbog ljubavi. Zbog šećera. Kćerka jednom pita: „A što on ne ustane?“ Sto utihne. „Ko će te takvu uzeti?“ Više ne pita. Svadba. Sahrana. Roštilj. Cijeli Balkan — isti raspored sjedenja. A on...