SVIMA BATAK. MAJCI — KRILO. Nije ovo priča o ručku. Ovo je priča o majci na Balkanu. Nedjelja. Majka dijeli. Njemu batak. Djeci bijelo. Sebi — šta ostane. „Jedite vi. Ja ću poslije.” Ista rečenica. Četrdeset godina. Porodica je zove: stub kuće. Zvuči kao odlikovanje. Stub ne sjeda. Stub ne bira. Stub drži. Plata: krilo. Dva tanjira. Isti ručak. Prvi: batak, vruć. Drugi: krilo i vrat, ohlađeno, kad svi ustanu. Isti lonac. Ista kuhinja. Različiti svjetovi. Prvi put — gosti. Drugi put — djeca mala. Treći put — navika. Danas: „Mama ionako voli krilo.” Ona to nikad nije rekla. Oni su rekli. Tradicija: odluči bez tebe. O tebi. Žena od šezdeset. Restoran. „Šta ćete vi?” — „Šta god.” Stvarno ne zna. Četrdeset godina je niko nije pitao. A kćerka gleda. Kćerka uči. Za dvadeset godina — ona dijeli meso. Kćerka kaže: „Mama, sjedi.” Tišina. „Šta ti je? Sve je u redu.” Ko pita — kvari ručak. Zato u porodici niko ne pita. Svadba: ona nosi tanjire. Bolnica: kad ona legne — prazan ormarić. Bajr...