Udala se. Drugarice nestale. Nije ovo priča o drugaricama. Ovo je priča o braku na Balkanu. Svadba, ‘96. Na jednoj slici on i prijatelji. Na drugoj ona i drugarice. Prijatelji dolaze i danas. Isti stol. Drugarice — ta slika je zadnja. Niko ih nije zabranio. Samo za njih nikad nije bilo kad. Kuća to zove „smirila se”. Ona to zove: nema kome. Kad on ide — društvo. Kad je ona išla — „kafenisanje”. Ista subota. Njemu društvo dolazi u pet. Njoj u pet zvoni drugarica. Prvi poziv ove godine. „Ne mogu. Imam goste.” Gosti su njegovi. Kafa je njena. Njegovi jarani znaju gdje stoje čaše. Njene drugarice ne znaju ni ulicu. Niko nije rekao „ne smiješ”. Nije ni morao. Kuća prima goste. Kuća ne pušta van. Drugarica ne nestane odjednom. Nestane po jedan „drugi put”. Trideset godina kasnije dođe dan kad mora nekom reći. Skrola imenik. Njegova sestra. Njegov kum. Žena njegovog jarana. Svi brojevi su „naši”. Nijedan nije njen. Žena bez svojih ljudi ostane sama u punoj kući. Jednom je rekla: „Fal...