ČEKAŠ GA CIJELI DAN. DOĐE I ZASPI. Nije ovo priča o umoru. Ovo je priča o braku na Balkanu. Udala si se iz ljubavi. Svi to pamte. Danas u kući ne živi ljubav. Živi raspored. Papir kaže: brak. Rodbina: sredila se. Ti: čekanje. Isti ključ. Različite smjene. On izađe u šest. Ti skuhaš u dva. Jedeš sama. Ručak se grije u osam. Pa u devet. Pa u deset. On uđe u jedanaest. Cipele. Tuš. Krevet. „Kako je bilo?” — „Isto.” Ista kuća. Isti krevet. Različiti svjetovi. Niko ovo nije odlučio. Prvo rata. Pa prekovremeni. Pa „pričat ćemo sutra”. Ljubav se ne ugasi. Ljubav se odgodi. Sedam godina prođe. Sutra još nije došlo. Raspored ne pravi svađu. Pravi tišinu. Ženu koja večera uz telefon. Dijete koje oca zna po zvuku ključa. Nema drame. Zato i traje. Kažeš „fališ mi” — „nezahvalna, čovjek radi za vas”. On kaže „ne mogu više” — „šuti i radi”. Problem je onaj ko je rekao. Zato više niko ne kaže. Nije jedna kuća. Vozač na cesti. Smjene na vratima. Gastarbajter na ekranu. Drugi grad. Druga zemlja....