ČETRDESET GODINA RADA. STAŽA — NULA. Šezdeset pet godina. Prvi put pred šalterom — zbog sebe. Službenica ukuca ime. Ekran prazan. „Gospođo, vi nemate nijedan dan staža.“ Četvero djece. Njiva. Kuća. Njegovi roditelji — do zadnjeg dana. Majka. Domaćica. Njegovateljica. Radnica na njivi. Četiri zanimanja. Nijedna penzija. Na Balkanu se to ne zove rad. Zove se „domaćica“. Sistem ima i ljepše ime: „izdržavano lice“. Majka koja je izdržala sve. Za penziju treba petnaest godina staža. Ona ima četrdeset godina rada. Ne računa se nijedna. Jer sistem ne broji rad. Broji uplate. Njemu se upisivalo. Njoj se podrazumijevalo. Svi su znali. Niko nije rekao: „Uplati i njoj.“ A žena koja pita za svoje — „računa mužu“. Četrdeset godina: „Sve je naše.“ Sve je naše — do šaltera. Zato domaćica od šezdeset pet godina i dalje traži džeparac. Od njegove penzije. A kad on umre — „porodična penzija“. Njegova. Skoro za trećinu manja. Računi ostaju cijeli. Slajd 10 nećeš zadržati za sebe. Tačno znaš kojoj ž...