POTPISAO BRATU KREDIT. „TO JE SAMO POTPIS.“ Šalter u banci. Brat sjedi do njega. „Ma formalnost. Ja plaćam.“ Potpiše. Dvije sekunde. Kući ne kaže ništa. Krije nešto od žene. Nema ljubavnice. Ima brata. Brat to zove „usluga“. Banka to zove „žirant“. On to zove „samo potpis“. Kredit nije njegov. Potpis jeste. Brat ne plati prvi mjesec. Ni drugi. Treći mjesec banka više ne zove brata. Banka ne juri onog ko nema. Skida onom ko ima platu. Njemu. Kući kaže: „Smanjili su nam.“ Ona ne pita. Ona računa. Meso dvaput sedmično. Grijanje u jednoj sobi. More — „dogodine“. Steže kuću. I ne zna za koga. Isti kredit. Dvije kuće. Jedan je uzeo pare. Drugi ratu. Treća posljedice. Zna brat. Zna majka. Zna banka. Ne zna samo ona koja plaća. Tri šutnje. Jedna rata. Banka je tražila ličnu kartu, platnu listu, potvrdu s posla. Ženu nije tražio niko. Pola Balkana je nekome žirant. Bratu. Kumu. Kolegi. Rečenica je uvijek ista: „Ma to je formalnost.“ Kraj je uvijek isti: žena saznaje iz pisma. Ne od muža...