OTAC JOŠ OTPLAĆUJE SVADBU. BRAKA VIŠE NEMA. Nije vic. Jun. Sala za tristo ljudi. Bend, dron, torta na tri sprata. Račun: dvadeset hiljada. Kredit — na oca. Šezdeset rata. Brak — dvadeset šest mjeseci. Rata dvadeset sedma stigla razvedenima. Otac je plaća i danas. Otac to zove: „jednom se ženi“. Majka to zove: „neka se zna“. Stvarno se zove: predstava za tristo gledalaca. Mladenci — program. Roditelji — producenti. Banka — sponzor. Jedino brak nema ulogu. Počinje kad se ugase svjetla. Ista ulica. Isto ljeto. Dvije svadbe. Prva: tristo gostiju, sala, dron. Poslije — soba kod njegovih. Druga: tridesetoro u avliji. Poslije — učešće za stan. Isti novac. Jedno veče — ili deset godina krova. Evo kako sto gostiju postane tristo. Niko ne odluči tristo. Tristo se desi. Svaki gost donese kovertu. Majka zapiše ime i iznos. Sveska se čuva dvadeset godina — da se vrati. Svadba se ne plaća. Svadba se pozajmi. Od komšiluka. S kamatom. Od maja do oktobra cijeli Balkan sjedi na tuđim svadbama. Ista...