NE IZLAZE UDVOJE. „KO ĆE S DJECOM.“ Nije vic. Zadnji izlazak udvoje: svadba rođaka, 2011. Ona u haljini. On u odijelu. Igrali su. Od tada — „ko će s djecom“. Djeci je danas dvadeset šest i dvadeset tri. Žive u drugom gradu. Izgovor još važi. Samo je promijenio ime. Sad se zove: „Ma gdje ćemo mi.“ On to zove: „nismo mi za izlaske“. Ona to zove: „prošlo je to nas“. Stvarno se zove: izgovor koji je nadživio razlog. Razlog je odrastao i otišao. Izgovor je ostao. Ima svoju stolicu. On petkom — kafana, jarani. Ona subotom — kafa sa sestrom. Svako ima svoj izlazak. Udvoje — nemaju. Ista vrata. Ista brava. Različiti svjetovi. 2011: „Ko će s djecom.“ Istina. 2015: „Sutra imaju školu.“ Spavali su u devet. 2022: djeca odu. Prvi put niko ne pita ko će s djecom. Prvi put nema odgovora. Pa se nađe: „Ma gdje ćemo mi.“ Izgovor promijeni ime. Ne promijeni odgovor. Nije samo ovaj brak. Isti vikend u pola stanova na Balkanu. Restoran na ćošku pun. Svaki sto ima povod. Sto za dvoje, bez povoda — praz...