MOJA ŽENA JE ZMAJ. ONA TO NE ZNA. Nije ovo priča o zmaju. Ovo je priča o ženi i braku na Balkanu. Kažem kumu. Kažem kolegama. Kažem konobaru. „Žena mi je zmaj.“ Hvalim je svima. Osim njoj. Narod za nju ima tri riječi: zmaj, borac, žena-čovjek. Papiri imaju jednu: „supruga“. Kuća ima svoju: „podrazumijeva se“. A najveća pohvala koju znamo za ženu — da je čovjek. Kao da „žena“ nije dovoljno. Mene zaboli glava — kuća hoda na prstima. Čaj mi donese ona. Nju boli sve — ručak je na stolu. Niko ništa nije primijetio. Ni ja. Žena zmaj se ne rađa. Žena zmaj se pravi. Vrtić: „Nema mjesta.“ Ona nađe. Doktor: „Za šest mjeseci.“ Ona izmoli. Svaki put kad sistem kaže „nema“ — ona kaže „biće“. Nije htjela biti zmaj. Nije imala koga poslati. „Zmaj“ je bio nadimak. Postao je radno mjesto. Kod nas se žena hvali kao što se ogovara. Iza leđa. A muž koji je pohvali pred svima? „Papučar.“ Gdje sistem ne stigne — stigne neka žena. Kafana ima sto pjesama o ženi koja je otišla. O onoj što je ostala...